Cjelokupna priča o klimatskim promjenama i pokušajima pronalaska novih otkrića kako bi se pomoglo ljudskom društvu, zapravo predstavlja jedan od najvećih problema – Elma Bašić
Foto: Sabrija Čadro
”Danas, kada je čitav svijet pred slomom i propašću, moramo ispitati način na koji je on ustrojen, jer problem leži baš u tome”, rečenica kojom pisac Jeremy Rifkin u svojoj knjizi „Posustajanje budućnosti“ opisuje trenutno stanje svijeta u kome se nalazimo. Disbalans i nesređenost svakim danom idu korak dalje, a sa njima i riješenja koja su nerijetko blokirana novim iznenadnim problemima. Problemi su, najčešće, uzrokovani sebičnim odnosom ljudi prema prirodi što između ostaloga rezultira i klimatskim promjenama. Međutim, da bi se trenutni svjetonazor koji je zavladao umom čitavog svijeta mogao razumjeti potrebno je vraćanje ka samim počecima shvatanja prirode događaja koja su obilježili historiju. Znamo da je svaki događaj nastao kao uzrok povećanja broja stanovnika i svako inovativno riješenje nastalo radi dobrobiti čovjeka. Da li je?
Nastojanje da se uspostavi idejni okvir kojim bi se organizovao „dobar“ ljudski život odnosno prirodni disbalans do kog smo doveli, vodi ka događajima na koje smo kao Homo sapiensi mnogo ponosni. Pitanje je da li trebamo biti zaista ponosni? Trebamo se zapitati i da li su svjetonazornici koje danas štujemo i pratimo za nas zaista ”ispravni”?
Foto: Sabrija Čadro
Začetnici svakog svjetonazora izrađivali su skice nacrta koji dalje mi kao sljedbenici, svjesno ili nesvjesno, dopunjujemo. Kada pomenemo termin „vladajuća paradigma“ i „napad“ ime koje slijedi je Francis Bacon, a sa njim i paradigma mehanicizma. U svom djelu Bacon je naglasio: „Postoji samo jedan pravi i zakoniti cilj suvremene nauke, a to je ovaj: da ljudskom životu pomogne novim otkrićima“. Po meni, cjelokupna priča o klimatskim promjenama i pokušajima pronalaska novih otkrića da bi se pomoglo ljudskom društvu, zapravo predstavlja jedan od najvećih problema.
Konstantno težimo novim otkrićima poput električnih automobila, dronova, senzora, hemijskih sredstava, genetski modifikovanih organizama, inovacijama kojima ne ispitamo dugoročne efekte, kako smo to radili i ranije u toku famoznih revolucija: Zelene i Industrijske. Šta ćemo sa enormno velikim baterijama automobila kada se pokvare? Kako ih odložiti, na koji način? Da li je za njihovo pravljenje potrebno određeno hemijsko jedinjenje/element kojeg vadimo iz utrobe Zemlje i iz prirodnog stanja niske koncentracije povećavamo njegovu koncetraciju na površini ili atmosferi.
Foto: Sabrija Čadro
Pitanje stoji da li upravo ovim inovacijama idemo ka propasti kao i pri otkriću uglja i inovaciji parnog stroja? Nekada smo na ta otkrića bili ponosni, a sada kada pokušavamo da se izborimo sa nedaćama koje smo sami sebi stvorili, na njih gledamo drugim očima.
Da bismo mogli shvatiti problematiku klimatskih promjena moramo se vratiti na početak nastanka naše Planete i pogledati cjelokupan tok evolucije i samog formiranja atmosfere, klime i svih idealnih uslova koji su potrebni za ovako ugodan život.
Prema silnim podacima koji su nam dostupni smatra se da je planeta Zemlja stara oko 4,6 milijardi godina. Prva atmosfera je bila izgrađena od lakih i internih gasova (nereaktivni jer su ih gradili plemeniti gasovi). Ona predstavlja danas jednu fragilnu, osjetljivu i tanku opnu. Ako uporedimo omjer presjeka površine zemlje sa jabukom, kora jabuke bi bila ono što je danas atmosfera Zemlji. Ona predstavlja gasovitu smjesu koja obuhvata planetu Zemlju. Sila hidrostratskog ekvilibrijuma djeluje na način da je sila gravitacije drži (privlači, vuče) da ostane oko Zemlje, dok s druge strane imamo silu iz svemira koja je vuče od Zemlje. U ovakvom finom balansu se postiže upravo taj hidrostatski ekvilibrij gdje onda ona ima optimum rastezanja do prihvatljive granice u kom ona obitava u ovom stanju.
Upravo u sloju atmosfere koja je tokom svoje evolucije i raznih procesa prešla od redukcione ka oksigenoj, djelovanjem UV zračenja na molekulu kisika, stvoren je sloj ozona (O3) na otprilike 25 kilometara od Zemlje koji je danas nama od enormnog značaja jer bez njega život kakav danas poznajemo ne bi bio moguć. Upravo nam je ovaj O3 omogućio da život pređe iz mora na kopno. Omogućio nam je i da forme koje su se diferencirale odnosno njihov genetički materijal postane stabilan.
Kako je evolucije planete Zemlje tekla tako je tekla i evolucija živih bića na planeti Zemlji te samim time i usložnjavanje živih bića od jednostavnih (prokarioti) ka složenijim do pojave Homo sapiensa – čovjeka. Našim djelovanjem tekla je i evolucija od sve ”debljeg” ka sve ”tanjem” sloju Ozona ali i ozonskih rupa što je kao kranji efekat rezultiralo stvaranja sve većeg broja mutacija na DNA molekuli. Priroda nam je oblikovala idealne uslove za život – pa zašto je uništavamo?
Foto: Sabrija Čadro
Gledajući evolutivno, trenutno se nalazimo u fazi kada globalno imamo stav da se nalazimo u trenutku našeg najvišeg dostignutog napretka ikada tokom historije. Mada, mnogi naučnici kao i sam Jeremy Rifkin pojašnjavaju da se nalazimo u tački kada smo kao čovječanstvo dosegli maksimum haosa s kojim se moramo izboriti da bi ostavili budućnost koja će biti makar „prihvatljiva“ za buduće generacije.
Kao sam startni događaj koji slavimo kao „prosvjetljenje i napredak budućnosti“ navesti ćemo Industrijsku revoluciju koja je bila ishodiste enormne količine CO2.
Kao što znamo od početka industrijske revolucije okean je apsorbirao oko 30% sveg ugljen-dioksida (CO2) koji se u atmosferu oslobađa ljudskim aktivnostima. Pružajući ovu uslugu nauka je naziva funkcijom „umivaonika CO2“ – odnosno, okean usporava globalne klimatske promjene. Da ovo prirodno skladište ne postoji naša planeta bi se zagrijavala mnogo više i brže nego što to danas vidimo. Ugljen-dioksid je opasan staklenički plin. Kad uđe u atmosferu odražava toplotu zemlje i počinje se zagrijavati. Dok se CO2 otapa u okeanu pokreće hemijsku reakciju sa širokim posljedicama- stvara se ugljična kiselina i voda postaje kiselija – pH vrijednost joj opada. Od početka industrijske revolucije, prosječni pH globalne površine okeana već je pao sa 8,2 na 8,1, što odgovara porastu kiselosti od oko 26%! Kako se okean zakiseljava koncentracija karbonatnih jona opada. Kalcificirajući organizmi poput dagnji, koralja i raznih vrsta planktona trebaju upravo ove molekule da bi izgradili svoje ljuske i kosture. Što je manje karbonatnih jona dostupno to kalcifikacija postaje skuplja. Koliko će tačno biti veći dodatni napor zavisi i od oblika kalcijum-karbonata koji organizmi proizvode-topljivijeg aragonita ili stabilnijeg kalcita. Također i drugi morski organizmi koji nemaju školjke ili kosture kalcijum-karbonata trebaju trošiti više energije kako bi regulirali svoje tjelesne funkcije u zakiseljenim vodama. Dodatna energija koja postane neophodna za preživljavanje u zakiseljenijim uvjetima više neće biti dostupna za rast, razmnožavanje ili otpornost na druge stresove iz okoline. U isto vrijeme neke vrste, morska trave i plavozelene alge, mogu imati koristi od dodatnog CO2 otopljenog u morskoj vodi – u prehrambenoj mreži ima pobjednika i gubitnika. Ako govorimo o cjelokupnom biološkom diverzitetu sve nam ukazuje na to da će se distribucija vrsta i migracije kretati ka sjeveru.
Foto: Sabrija Čadro
Kao što iz samog primjera možemo da vidimo da je potrebno da prirodu osluškujemo te na osnovu toga pokušamo uspostaviti prava riješenja. Sve moguće biotičke i abiotičke komponente smo doveli do njihovih krajnjih tačaka kao da želimo da ispitujemo Liebigovo pravilo – tako sto resurse dovodimo na minimum, uslove za opstanak carstvima biljaka, životinja, protista, arheja, bakterija i euglena – sveli smo na minimum, a na maksimumu nam je konzumerizam i konstantna potražnja za svakim mogućim resursom. Prirodu ubijamo, a sebe, ljude, uzdižemo! Do kad?
Ono na što se ne smijemo nikako oslanjati jesu nove inovacije bez ispitivanja njihovih dejstava na duži vremenski period – što je realno nemoguće jer ekosistem, ekosfera – ako ćemo govoriti u potpunosti na globalnom nivou, zahtjeva detaljnija i dugotrajna istraživanja efekata u pravom prirodnom okruženju – a mi nemamo toliko dug vremenski period. Najveća problematika, po meni, jeste iskorištavanje prirodnih resursa i dovođenje prirode u tačku nemogućnosti njene.
Riješenja koja su budućnost oporavka trenutnog stanja naše planete jeste izgradnja zelenih gradova, zeleni bočni zidovi i veći broj zelenih površina. Sama pomen UTP (urbanih toplotnih ostrva) u gradovima i efekata koji su rezultat UTP-a su dovoljni primjeri koji nas trebaju natjerati na efikasno i brzo djelovanje jer bez toga naša budućnost koju smo sebi pripremili u gradovima biće uzburkana temperaturnim skokovima i poplavama.
Autohtonim vrstama moramo usmjeriti cjelokupnu našu pažnju jer su to vrste biljaka koje se lakše i bolje adaptiraju na klimatske uvjete koji vladaju u našoj sredini. Alohtone vrste koje sadimo trenutno u našim gradovima (peruanska jagoda, japanska trešnja…) stvaraju veliku problematiku i ne pridonose dobrobiti našim gradovima kako bi to imale naše autohtone vrste. Naročito ako u obzir uzmemo zdravlje našeg stanovništva (alohtone vrste često imaju dosta agresivniji polen).
Kao početna i završna stepenica budućnosti naše Planete jeste znanje! Edukacija, učenje, istraživanje, podučavanje budućih generacija. U tome je snaga pravilnog upravljanja našom prirodom ali i budućnosti opstanka cjelokupnog društva. Edukacija o ekologiji, biološkoj disciplini, indirektnim pritiscima koji vode ka pet glavnih pritisaka (klimatske promjene, invazive vrste, zagađenje, konverzija i prekomjerna eksploatacija), znanja o poljoprivredi i uticaju klimatskih promjena – u svemu ovome leži znanje i edukacija kao baza. Znanje direktno vodi ka adekvatnim i pravilnim argumentima kojima ćemo moći da ukažemo na potrebe za zakonima koji će biti na pravilan način interpretirani i koji će se koristiti u svrhu što bolje zaštite prirode, a ne koji će biti naklonjeni potrebama onih kojima je novac glavni pokretač svega. Neka nam vođa bude priroda, neka sve bude naklonjeno ka prirodi.
„Ako pratimo prirodu kao vođu, nikada nećemo zalutati.“ Ciceron
Foto: Sabrija Čadro
0 Comments